Planine

U geomorfološkom pogledu područje Nacionalnog Parka "Sutjeska" je tipično planinsko.

U jednom impozantnom nizu, jedan planinski vijenac smijenjuje drugi: Vučevo, Maglić, Volujak,  Zelengora. Prelijepa prirodna sedla: Prijeđel, Dragoš Sedlo, Prijevor, Čemerno povezuju planinske vijence.  Mnoštvo je geomorfoloških i geoloških fenomena; pećina, cirkova, kanjona. Svaka od planina Nacionalnog Parka "Sutjeska" je drugačija, i svaka je na svoj način posebna.

Maglić 

U ovom dijelu Dinarida, središnje mjesto pripada Magliću, jednoj od najdominantnijh planina sa svojim vrhom od 2386m, što je najviši vrh u RS-BIH.

Prepoznatljiv sa svojim zeleno-bijelim dekorom i sa visokim stjenovitim vrhovima predstavlja zapravo sinonim planine i izazova za planinare. Vrh Maglića od 2386m pripada RS-BIH, a vrh od 2388m pripada Crnoj gori. U narodu postoji izraz za ove vrhove Gromovnik iz prostog razloga što su česte magle (od tuda i naziv) i gromovi!

Jovan Cvijić, izučavajući Dinarske planine, jednom prilikom posmatrajući sa Treskavice u pravcu dinarskih planina je zapisao: “Vidi se gola, kršna, bijela krečnjačka masa sa velikim, oštrim vrhom na istoku, iza kojeg je presedlina, pa do njega dva kao zupci šiljata vrha. To su po svoj prilici Maglić“...

Oivičen je sa sjevera Vučevom, sa zapada Sutjeskom, sa istoka Pivom i Mratinjem, a sa juga Bičom. Osnovnu podlogu Maglića čine trijaske i jurske stijene, izrazito krečnjačkog sastava. Od ove krečnjače mase su gradjeni svi grebeni u podnožju kao i sami vrhovi. Padine ove izrazito kraške planine su strme i obrasle planinskom travom (tipac) i bujnom crnogoričnom i bukovom šumom.

Najegzotičnie podnožje, čini mu prašuma Perućica, koja se prostire od prijevorskog platoa do Sutjeske. Prirodnu terasu mu čini Vučevo, koje svojim platoom izlazi na kanjone Pive, Drine i Sutjeske. U davnoj prošlosti se „dogodio“ jedan od nadužih cirkova u Dinaridima polazeći sa samog vrha Maglića i kretao u pravcu Trnovačkog jezera, “sukobio“  sa Urdenim dolima, te skrenuo u pravcu Suve jezerine i nastavio izmedju Volujaka i Perućice,, Suškim potokom se obrušio u rijeku Sutjesku, gdje na samom ušću čini lijevkastu zaravan Suhu.

Postoji nekoliko staza koje su predvidjene za uspon na Maglić. Najzgodnija je ona sa Trnovačkog jezera, ali ništa manje atraktivne nisu ni one sa Lokvi dernečišta: Poštrov prolaz i uspon sa Careva dola. U jednoj projektnoj ideji stoji da će se graditi planinarski dom na Prijevoru odkle će se oformiti najteža i najatraktivnija staza – direktno sa Prijevora! 

Na Magliću nema stalnih naselja. U ljetnje dane stočari izgone stoku, uglavnom na Vučevo i Volujak, dok nekoliko porodica je našlo ispašu za svoju stoku ispod samog Prijevorskog platoa. 

Na Magliću, upravo na od 2000m/nv postoji izvor voda na Carevom dolu, što je rijetkost na ovim visinama. U podnožju, postoji nekoiko izvora, sa svih strana, ali je najveći onaj na Prijevoru.

Ispod ovog nivoa su brojna izvorišta koja čine i riječice Suhu i Perućicu, medju kojima su najpoznatiji Kondžila, Javorak i Korita.

Na samom vrhu Maglića je i granica izmedju RS-BIH i Crne gore. Ispod, sa jugozapadne strane je u podnožju Trnovačko jezero, koje je nekada bilo u sklopu NP“Sutjeska“. Najnovija granica, jednostrano uspostavljana, ide sa vrha Maglića na Jezero ostavljajući ga cjelom površinom u Crnoj Gori. Bez obzira na to najomiljenije okupljanje planinara ja upravo na Jezeru, posebno u dane Vidovdanskog uspona na Maglić!

Vučevo

Izmedju četiri kanjona Pive, Drine, Sutjeske i Mratinjske rijeke, a u podnožju Maglića, kao ogromna terasa, prostire se visoravan planine Vučevo. Strme strane kanjona su visine od 1000-1200 m, a ujedno (sa Tarom) i najdublji kanjoni u Evropi.

Podnožja Vučeva sa svih strana obiluju vodama (rijeke i izvori), dok sami plato često oskudijeva vodom zbog vodopropusnih stijena u podzemlju. Krečnjački teren je pokriven vrtačama i uvalama dubine od 15 do 20 m. Zaravni su prebogate travom pa odtuda u ljetnim mjesecima na hiljade grla sitne stoke na ispaši. Brojni su katuni čobana iz različitih krajeva.Karakteristične su zaravni sa livadam i pašnjacima sa bujnom planinskom travom. Guste šume jele, smrče i bukve su glavna odlika, a na strmim grebenima ima i klekovine.

Najveći vrhovi ili grebeni Vučeva su: Planinica(1876m), Rujevac(1836), Ulobić (1759), Klekova planina (1790), Hadžića ravan sa Crnim vrhom (1588) i dr. Četiri su izvora vode koji kadkad i presuše u toku ljeta: Rujevac, Ulobić, Suva gora i Lokve Dernečište. Ukupnom platou Vučeva pripadaju i istaknute visoravni: Snježnica, Mrkalj klade, Lokve Dernečište, Hadžića ravan i Dragoš sedlo.

Vučevo je osim ljetnjih mjeseci uvijek pokriveno maglom i oblacima gdje se čuje samo vijanje vukova, pa je i stoga dobilo ime kako mu i priliči. 

Volujak

Masiv Volujaka, sa sjeverozapada graniči kanjonom Sutjeske, čije se strme litice obrušavaju sa visine od 2150 m do 700 m  u korito Sutjeske, koje ujedno i razdvajaju Volujak od Zelengore.

Volujak spada u onaj niz visokih i ogromnih kamenih gromada, koje se u narodu zovu površi ili vršine. Vrhunsko područje Volujaka je uvezano oko cirkova i zemljišne glacijalne erozije u karstu. Cirkovi su izrazito strmih strana kotlastog oblika sa brojnim morenama i curcima što ovoj planini daju posebost u oštrini kraških oblika. Na visinama oko 1600 m/nv je obrastao mješovitom šumom (bukva i četinari), kao i prostranim pašnjacima sa bujnom planinskom travom, a vrhovi sa zelenom klekovinom prošarani sniježno bjelim cirkovima čine impozantan planinski detalj karakterističan za vjenačne planine Alpskog sistema.

Sa sjeverne strane je oivičen Suškim potokom preko kojega su kao na dohvat ruke Maglić i Perućica. Sa jugozapada ga Sutjeska odvaja od Zelengore, a sa južne strane Bioča i Trnovački Maglić zatvaraju krug, dajući mu impozantan status. Najveći Grebeni masiva Volujak su: Vlasulja (2337m, najvisočiji vrh), Studenac (2294m), Široko točilo (2297m), Kocijan (2126m), Previja (2273m) i Badanj (2242m). Širine izmedju ovih vrhova (grebena) su izmedju 1000 i 1500 m, a ukupna širina Volujačkog platoa je oko 7km. Na volujačkim visoravnima Vratnica i Štavljan se nalaze dva izvora, a ispod najvećeg vrha je izvor Studenac, gdje u istom cirku Studenac su i jezera poput „gorskih očiju“!

U ljetnim danima  na visinama do 1600m se doseljavaju čobani sa stokom u svoje katune i tu ostaju do prvih mrazova. Posebno, travom bogati, su predjeli prema Urdenim dolima i Bioči, kao i pojas ispod Vlasulje i Trnovačkog Durmitora.

Ljepote ovih visokih vrhova Volujaka poznaju samo orlovi i divokoze kao jedini stalni stanovnici tokom cijele godine!

Zelengora 

Jedna od najljepših planina u Dinaridima, planina Zelengora, se nalazi u središnjem djelu ovog sistema. Cjelom svojom površinom je u okviru NP“Sutjeska“.

Sa južne strane oivičena je gornjim tokom Neretve, ispod Gredelja sa zapada Jelečkim planinama Husadom i Radomišljom, sa sjevera Vrbničkom rijekom i planinom Malušom, a sa istoka rijekom Sutjeskom. Podlogu krečnjaku (različite starosti) čine verfenski škriljci i pješčari, što ukupno čine vodoodržive naslage iz kojih izbijaju brojni izvori, bistre i hladne vode. Izvorska voda na pojedinim mjestima i ljeti zna biti na plus četiri do plus šest stepeni.

Zelengora je ,zapravo jedna ogromna visoravan, sa više oštrih grebena, od kojih su najpoznatiji: Dumoš (1879 m), Javić (1879 m), Košuta (1871 m), Uglješin vrh na Tovarnici (1858 m), Videž (1914 m), Stog (1821 m) i najvisočiji Bregoč 2015m.

Zelengora je pokrivena šumama, pašnjacima, cvijetnim planinskim poljima pa se stoga i zove Zelengorom .

Nekada su se po njenim pašnjacima napasala hiljede grla stoke gdje su pastiri dolazili i sa drugih krajeva dogoneći stoku katunima u periodu maj-oktobar.

Bezbroj je vrsta bilja na Zelengori, počev od gorskog cvijeća: encijana, arnike, margarite, maćuhice, zvončaca, rozike.. .više vrsta čaja: majčina dušica, hajdučka trava, kantarion, pelin, kiprovina, čelebi grane, arhis(salep), brusnica i  mnogi drugi. 

Tu se nalaze sve vrste trava koje stoci trebaju počev od planinske vlasulje do tipca i drugih.

Na pašnjacima se mogu naći crna zova, kopriva, štir, srijemuša i dr. Posebnu draž će vam prirediti rastinje, slatkiši Zelengore: borovnica, malina, kupina, jagoda i brusnica koje se u periodu august-septembar mogu ubrati istovremeno i to sve na jednom kvadratnom metru. Kakva simbioza!

Interesantna je i simbioza četinara i bjelogorične šume. Na ime već od 500 m/nv se sreću u zajednčkim staništima, pa sve do samih vrhova Zelengore.

Najrasprostranjenija  je bukva, hrast, grab, jasen, topola, klijen od bjelogorice, a od četinara bor (bjeli i crni), jela, smrča, omorika, Pančićeva omorika (ima je na Husadu i Radomišlji sa zapadne strane Nacionalnog  Parka „Sutjeska“ prema Kalinoviku.

Zbog svoje specifičnosti vegetacija Zelengore je oduvijek budila pažnju i botaničara i fitocenologa i šumarskih naučnih radnika. Naravno da su  planinari i ljubitelji prirode sa razlogom na Zelengori upravo zbog toga.

Životinjski svijet Zelengore je je neobično bogat, iz razloga što za mnoge vrste Zelengora predstavlja pravo stanište i za životinjski i biljni svijet. Pravi raj za lovce i ljubitelje sportskog lova i ribolova.

Bezbroj je gljiva koje svaka na svojem staništu uspjevaju: lisičarka, vrganj, golubnjača, kračun, sunčanica, poljska pečurka, roznica, puhara, panjevčica i mnoge druge. Za ljubitelje gljiva predio iz raja!      

Od divljači prednjače divokoza, srna, divlja svinja, kuna, zec, divlja mačka kao i štetočine vuk, lisica, medvjed (pod zaštitom).

Ptice su takodje zastupljene: tetrijeb, sivi orao, orao krstaš, jastreb, a  rjedje se pojavi i bjeloglavi sup.

Cijeli plato Zelengore je ispresjecan potocima, riječicama, te vrelima sa čistom pitkom vodom.

Priroda je bila darežljiva kada je podarila jezera ovoj planinskoj ljepotici pa od tuda  razlog da Zelengoru svrstavamo u najljepše planine.

Na ime na Zelengori postoji osam glečersko – glacijalnih jezera koje planinari i ljubitelji prirode zovu „gorske oči“.

Zelenogra je učionica pod vedrim nebom. U učionicu se može ući iz sedam pravaca makadamskom putem. Za sve ljubitelje prirode, planinare, sportiste, naučne radnike vrata su otvorena. Zelengora nije obična  panina. Pitoma tišina, daleki travnati vidici pretvaraju se u neodoljiv zov prema čarima i uživanju u prirodi i sa prirodom. Zelengora se mora vidjeti! Sasvim je svejedno iz kojeg pravca.

Zelengora je potencijalno najveće izletište  na Balkanu. U budućnosti će se graditi ski centri kako bi se turistička sezona produžila i u zimske  mjesece.

Od smještajnih kapaciteta postoje samo lovačko-planinske kuće na četiri lokacije: Bogunovac, Dobre vode, Donje bare i Orlovačko jezero sa ukupno 30 ležajeva. Graditi će se šumske saobraćajnice čuvajući eko sistem planine kao i naselja za rekreaciju (moteli, etno sela, ski centri). Svake godine u prvoj sedmici augusta je planinarska mini transverzala „JEZERA ZELENGORE“ u organizaciji Planinarskog društva „Zelengora“.

Samo na takav način možemo otkriti dragulj prirode koji se zove ZELENGORA!   

Ljubišnja 

Ljubišnja se nalazi na medjudržavnoj granici BiH i Crne Gore, na pravcu Foča-Pljevlja, odnosno na prostoru između kanjona Tare i Ćehotine, u narodu poznata kao „gora sa trista izvora“. To je blago zaobljena površ, sa najvišim vrhom Dernečište (2.238 m). Obrasla je uglavnom četinarskom šumom, sa nešto bukve i hrasta u podnožju. Pri vrhu je gusta klekovina, na pojedinim mjestima neprohodna. Široki i prostrani pašnjaci u podnožju se nastavljaju ka samom vrhu.Na padinama se mogu naći razni čajevi i gorsko cvijeće, što je odlika pitomih planina. Naravno, Ljubišnja je pitoma samo ljeti, a u zimske dane zna napadati 2-3 metra snijega, koji se  zadrži  do u kasno proljeće. Tada sela i zaseoci podno planine budu odsječeni od svijeta.

Sa vrha Ljubišnje se pruža nezaboravan pogled na Durmitor, Maglić, Zelengoru, Jahorinu, Bjelašnicu, Sinjajevinu, Zlatar, kao i na duboke usjekline kanjona Tare, Pive, Drage i Sušice.

Legenda o nastanku imena ove planine je vezana za vlastelinsku porodicu Kosača. Na ime Stjepan Vukčić Kosača je pošao u Pljevlja dovesti svome sinu nevjestu  i put ga je naveo preko planine koja u ljetnje dane bijaše tiha, puna mirisnog cvijeća i svježine, iskonskog mira i idile. Svatovi su odlučili zanoćiti upravo tu na padini prelijepe planine. Blagi povjetarac je razotkrio prelijepo lice mlade latinke koju je Stjepan vodio svome sinu. Nije se mogao suzdržati, a da je neobljubi. I tako od „ljubiti snahu“nasta ime Ljubisna, što će kasnije zbog lakšeg izgovora ostati Ljubišnja!